Ako ti se ikada desilo da pre nego što kreneš na posao pomisliš da bi radije nestao nego ponovo slušao prepirke oko testova i bugova - možda već stojiš na ivici burnout-a. Pregorevanje nije samo „umor“ posle naporne nedelje, već stanje potpune emocionalne, fizičke i mentalne iscrpljenosti. On te „zaključa“ u mestu: želiš da kreneš dalje, ali glas u glavi ti kaže da sedneš nazad u stolicu i ništa ne preduzimaš.
Kao i sve što se dešava u našoj glavi, i ovaj problem ima svoje prve simptome. Često ih previdimo jer o pregorevanju malo pričamo - naročito u IT krugovima, gde je normalno da se radi brzo i pod pritiskom. Zato je važno da ih primetimo kod sebe, kolega ili prijatelja, i pružimo podršku na vreme.
Prvi znaci koji upozoravaju
Rani simptomi burnout-a nisu dramatični, ali su upadljivo uporni. Hroničan umor je jedan od njih - onaj osećaj kada se probudiš i već si iscrpljen, kada ti ni kafa ni odmor ne pomažu. Svaka obaveza izgleda kao Mount Everest, a i najobičniji Jira tiket deluje prevelik.
Pojačana nervoza je još jedan signal: kolega ti smeta dok diše, smeta ti buka tastature, čak i sitnice poput nestale čokolade mogu izazvati pasivno-agresivnu poruku na Slack-u. Uz to, nestaje entuzijazam koji si nekada imao za nove tehnologije i hackathone - sada bi radije buljio u plafon nego rešavao bug.
San postaje nepredvidiv: kasno uspavljivanje, česta buđenja ili jutra u kojima se osećaš kao da te pregazio tramvaj. Apetit varira od potpunog gubitka do prejedanja. Fokus slabi, sve je „u magli“, dok telo šalje signale kroz glavobolje, ukočena ramena ili stomačne tegobe. I sve to prati misao da moraš „samo još ovaj ticket“ da zatvoriš.
Šta kaže struka i iskustvo iz prakse
Terapeut Miroslav Milinović Miki, koji godinama radi sa IT stručnjacima, objašnjava da je burnout „stanje hronične mentalne, emotivne i fizičke iscrpljenosti, nastalo kada stres prevazilazi naše kapacitete“. Dodaje da svako ima svoje granice i da problem nastaje kada ih ne prepoznajemo, već vođeni perfekcionizmom pokušavamo da uradimo više nego što je realno.
„Najčešće se radi o strahu - od sopstvene osude ili odbacivanja iz kolektiva“, kaže Miki za HelloWorld.rs. „Tada se javljaju misli poput ‘moram sve’ ili ‘svima moram da budem dobar’, što nas gura u iscrpljivanje.“
Prema njegovim rečima, simptomi obuhvataju emocionalne promene (razdražljivost, nagle promene raspoloženja), kognitivne poteškoće (pad koncentracije, slabije pamćenje), socijalno povlačenje i fizičke probleme poput nesanice i glavobolja. „Za razliku od običnog umora, kod burnout-a nema prostora za odmor niti osećaja zadovoljstva – postoji samo stalni osećaj nedovoljnosti“, dodaje Miki.
Burnout može voditi do potpunog odustajanja od posla, pa čak i profesije, što je posebno opasno kada se ljudi snažno identifikuju s onim što rade. Prevencija je, naglašava, u realnim očekivanjima, jasnim rokovima i kulturi koja dozvoljava grešku. HR sektor ima važnu ulogu da prepozna preopterećenost, kvalitet odnosa u timu i jasnoću zadataka, ali i da razgovara sa zaposlenima otvoreno, bez „korporacijskih“ odgovora iz straha.
Svedočenje iz prve ruke: kako izgleda pregorevanje
Da bismo razumeli koliko su ti signali podmukli, razgovarali smo i sa kolegom koji je želeo da ostane anoniman. Više godina se bori sa posledicama burnout-a i, kako kaže, pristao je da podeli iskustvo kako bi pomogao drugima.
„Prve signale sam doživljavao kao potrebu da dokažem da mogu više i bolje“, priča on. „Preuzimao sam tuđe zadatke, zamerao sebi svaki bug koji bi pronašao klijent, iako firma od mene to nije tražila.“ Rad od kuće dodatno je brišao granice - dok gleda film, čita knjigu ili večera, pojavi mu se ideja za rešenje i on se vraća poslu. „Svoje slobodno vreme sam bespotrebno koristio za projekat“, dodaje.
Kako se granica pomerala, prelaz iz umora u pregorevanje bio je neprimetan. „Počeo sam da se budim sa pola energije, ni vikend ni odmor nisu pomagali, motivacija je nestajala, a to je trajalo mesecima“, objašnjava. Okolina je primećivala promenu pre njega. „Prijatelji su me upozoravali da se previše daješ poslu, ali sam mislio da je to samo privremeni period.“
Najvažnija lekcija koju je izvukao je da ne treba ignorisati psihološke ni fizičke simptome. „Konstantan umor, pad koncentracije, snovi vezani za posao, povećan pritisak i puls, kožne reakcije – to su signali da organizam pokušava da te upozori“, kaže on. Danas bi, dodaje, više brinuo o sebi, pravio jasne to-do liste i odvajao vreme za zadovoljstva, a ne samo za posao.
Zaključak: reaguj pre nego što sistem padne
Burnout nije problem koji se rešava produženim vikendom ili pivom posle posla. To je ozbiljna „sistemska greška“ koja može dovesti do potpunog gašenja ako se ignoriše. Pregorevanje nikad ne dolazi naglo - dolazi u malim talasima: nervoza, nesanica, sitne telesne tegobe, gubitak motivacije. A onda sistem padne.
Ako u ovim opisima prepoznaš sebe ili kolegu, nemoj da se praviš da nije ništa. Razgovaraj, potraži pomoć, uvedi redovne „self check-ove“. Burnout nije sramota - sramota je pustiti ga da te pojede do kraja. IT stalno priča o monitoring alatima i „early detection-u“. Možda je vreme da isti princip primenimo i na sopstveni život.