U većini IT timova pojam tehničkog duga odavno je deo svakodnevnog rečnika. Najčešće se vezuje za zastarele baze koda, privremena arhitektonska rešenja ili odluke koje su nekada imale smisla, ali danas usporavaju razvoj i povećavaju troškove održavanja. Međutim, postoji jedna daleko skuplja i opasnija forma tehničkog duga koja se retko eksplicitno pominje u planovima i budžetima.
Reč je o dugu remediacije, odnosno akumuliranom trošku ručnog ispravljanja bezbednosnih ranjivosti u open source komponentama koje čine osnovu savremenih aplikacija. Taj dug se ne vidi odmah, ali se konstantno naplaćuje kroz izgubljeno vreme, pad produktivnosti i povećan bezbednosni rizik.
Godinama je taj proces prihvatan kao neminovnost. Skener prijavi ranjivost, stigne upozorenje, a developer napušta trenutni zadatak kako bi potražio zakrpu, proverio zavisnosti i pokušao da sanira problem bez lomljenja ostatka sistema. Ono što je nekada bio operativni zadatak, danas prerasta u ozbiljan strateški problem.
Zašto je dug remediacije postao kritičan problem
Podaci iz istraživanja koje je sproveo DevOps jasno pokazuju razmere problema. Za svaku kritičnu open source ranjivost, developeri u proseku troše oko 12 inženjerskih sati na remediaciju. Taj posao daleko je od prostog ažuriranja verzije biblioteke. Uključuje analizu problema, snalaženje u kompleksnim grafovima zavisnosti, pronalaženje kompatibilnih zakrpa, opsežno testiranje i na kraju upravljanje merge procesom i puštanjem ispravke u produkciju.
Kompleksnost se dodatno uvećava činjenicom da 65% ručnih pokušaja sanacije jedne kritične ranjivosti zahteva ažuriranje najmanje pet dodatnih tranzitivnih zavisnosti. To je dobro poznati „dependency conundrum“ u kojem rešavanje jednog problema često pokreće lanac novih konflikata i nepredviđenih posledica.
Na nivou većih timova, efekat je dramatičan. U organizaciji sa stotinu inženjera, čak i relativno mali broj kritičnih ranjivosti može godišnje progutati hiljade radnih sati. Vreme koje je moglo biti uloženo u razvoj proizvoda, optimizaciju performansi ili inovacije završava u reaktivnom održavanju.
Međutim, direktni troškovi su samo deo slike. Mnogo ozbiljnije su dugoročne, strateške posledice.
Porez na inovacije i rastući bezbednosni rizik
Jedna od najtežih posledica duga remediacije jeste ono što menadžeri sve češće nazivaju porezom na inovacije. Istraživanje sprovedeno među više od 500 menadžera poslovnog razvoja pokazuje da se oko 20% kapaciteta njihovih timova troši na neplanirani rad, pri čemu je remediacija ranjivosti najčešći uzrok.
Drugim rečima, petina najiskusnijih i najvrednijih developera konstantno se skida sa rada na novim funkcionalnostima kako bi gasila požare izazvane bezbednosnim upozorenjima. To nije samo privremeno usporavanje. To je trajno opterećenje sposobnosti organizacije da ostane konkurentna i inovativna. Svaki sat uložen u rešavanje konflikata zavisnosti direktno znači odloženu funkcionalnost ili propuštenu poslovnu priliku.
Istovremeno, bezbednosni rizik nastavlja da raste. Ručna remediacija jednostavno ne može da isprati savremeni tempo pojavljivanja novih ranjivosti. Izveštaj iz 2025. godine pokazuje da je prosečan MTTR za kritične open source ranjivosti u kompanijama koje se oslanjaju na manuelne procese porastao na 98 dana. To ostavlja višemesečni prozor izloženosti, dok napadači nove CVE ranjivosti često počinju da eksploatišu u roku od nekoliko sati.
Model „detektuj, upozori i delegiraj“ stvara bezbednosni ritam koji se meri kvartalima, dok realni napadi funkcionišu u minutima. Taj jaz postaje sve opasniji.
Zbog toga se sve češće postavlja pitanje promene paradigme. Fokus više ne može biti samo na bržem otkrivanju ranjivosti, već na njihovom trenutnom otklanjanju. Put napred vodi ka inteligentnoj remediaciji, odnosno prelasku sa alata koji samo pune dashboard upozorenjima na platforme koje aktivno rešavaju problem na izvoru.
U takvom modelu, ranjivost se identifikuje, a sistem automatski gradi, testira i isporučuje zakrpljenu i kompatibilnu verziju komponente, umesto da kreira još jedan tiket u backlogu. To nije futuristička ideja, već neophodna evolucija DevSecOps prakse.
Za tehnološke lidere poruka je jasna. Dug remediacije više ne može da se tretira kao neizbežan trošak poslovanja. Njegovo ignorisanje direktno utiče na produktivnost, inovacije i bezbednost. Organizacije koje žele dugoročno da ostanu konkurentne moraće da preispitaju svoje procese i zahtevaju više od alata koje koriste. Brisanje ovog tihog tehničkog duga jedan je od ključnih koraka ka punom iskorišćenju inženjerskog potencijala i stvarnoj bezbednosti u godinama koje dolaze.