Nedavna izjava Linusa Torvaldsa da i sam koristi vibe coding izazvala je ozbiljne debate u inženjerskim krugovima. Ako je neko simbol hardcore razumevanja sistema, to je Linus, pa je njegovo priznanje za mnoge zvučalo kao potvrda da je nova era definitivno stigla. I tu kreće zanimljiv deo: ako Linus vibe code-uje, onda je to očigledno moćan alat, ali se postavlja pitanje za koga je on prečica, a za koga opasna zamka?
U poslednjih godinu dana imamo eksploziju ljudi koji uz pomoć AI alata prave aplikacije, MVP-je i SaaS proizvode bez klasičnog tehničkog predznanja. To je fascinantno, ali se u industriji tiho provlači druga priča: vibe coding počinje da liči na novu juniorsku poziciju, samo što je sada junior algoritam, a ne čovek. Moj drug Jovan je to najbolje opisao: „AI failuje kao moji juniori, samo brže.“ I to je verovatno najprecizniji opis trenutnog stanja.
Vuk Spasojević, osnivač kompanije PyTech, vibe coding vidi pre svega kao ogromnu demokratizaciju razvoja softvera. Prema njegovim rečima, više nema gatekeepera koji su ranije bili isključivo programeri. Danas neko ko nema tehnički background može da za 20 do 50 dolara i jedan vikend napravi MVP. Ono što je ranije zahtevalo nekoliko hiljada dolara i pola godine razvoja, sada može da se testira za dva dana. Fail fast nikada nije bio lakši.
To menja dinamiku startapa i preduzetništva, ali Vuk vrlo jasno povlači liniju: „Problem počinje kada aplikacija zaživi, kada sistem treba da skalira na desetine hiljada korisnika, kada se pojave ozbiljni zahtevi za arhitekturom, sigurnošću i performansama. Tu vibe coding prestaje da bude dovoljan.“ Njegova procena je da smo tri do pet godina udaljeni od AI alata koji mogu autonomno da grade robusne sisteme bez dubokog inženjerskog razumevanja. Do tada, ovo ostaje alat za eksperiment, ali ne i za dugoročne proizvode.
Dušan Perišić, FE tech lead u kompaniji Insightful, vibe coding definiše mnogo direktnije: „Razvoj zasnovan na osećaju da radi, a ne na razumevanju zašto radi.“ Iz njegove perspektive, vibe coding ima poslovni smisao u ranoj fazi startapa gde je brzina kritičnija od perfektnog koda. Svestan si da implementacija nije idealna i planiraš refaktorisanje ako proizvod preživi tržište. Problem je što ljudi bez iskustva ne vide slabe tačke. Nemaju mentalnu mapu sistema i ne mogu da predvide kolaps pod opterećenjem, ali imaju lažni osećaj kontrole.
AI može da napravi login, dashboard i API endpointe, ali ispod površine je često konstrukcija koja čeka prvu priliku da se raspadne. Dušan to poredi sa mostom: AI pomaže da most izgleda solidno, ali vi ne znate da li će izdržati kamion ili će se srušiti posle prvog prelaska. Najčešći problemi AI generisanog koda koje vidi u praksi su kritični: security propusti bez rate limita, očajne performanse koje ignorišu skaliranje i nedosledna arhitektura gde AI isti problem rešava na tri različita načina u tri različita fajla.
Možda najvažniji deo priče je kako vibe coding utiče na juniore. Tu dolazimo do paradoksa: AI je verovatno najbolji alat za učenje koji smo ikada imali, ali i najlakši način da preskočiš učenje. Dušan otvoreno kaže da ga to plaši: vidimo juniore koji za tri meseca „naprave“ pet projekata, ali ne znaju zašto koriste Redis, message queue ili specifičan pattern. „Najbolja praksa za šta? U kom kontekstu? Sa kojim trade-off-ovima? Tu nastaje lažni osećaj kompetencije.“
Sa druge strane, AI daje nešto što nikada ranije nismo imali: učenje prilagođeno tvom mozgu. Možeš da tražiš analogije, vizualizacije i objašnjenja na deset nivoa dubine. Ako AI koristiš kao personalnog mentora, možeš da učiš brže i dublje nego bilo koja generacija pre tebe. Problem je redosled: ako prvo pustiš AI da piše kod, a tek posle možda pokušaš da razumeš, preskačeš najvažniji deo razvoja inženjera: mentalni model sistema.
Vuk se nadovezuje iz biznis ugla: „Juniori su danas produktivniji nego ikada, ali postoji rizik da MVP mentalitet postane trajni mentalitet. Brzina bez razumevanja stvara tehnički dug koji niko ne ume da plati.“ Razlika je u tome što junior uči, a vibe coder ne mora. Ako junior postane samo prompter, gubi se razlika između njega i vibe kodera.
Kako Dušan kaže: „Kritična granica je trenutak u kojem prestaješ da razumeš posledice odluka koje puštaš u kod.“ Vibe coding neće nestati, ali pitanje više nije da li ćemo ga koristiti, već kako. Za seniore, to može biti sjajno ubrzanje kad već vide gde sistem puca pre nego što se desi. Za juniore, može biti katapult znanja ili zamka površnosti.
AI greši kao juniori, samo brže. Razlika je u tome da li junior iz te greške nešto nauči. Kako vi koristite AI u developmentu? Da li vam pomaže da bolje razumete sisteme, ili vas tera da preskočite ključne korake?