13.12.2021. ·
15 min

Šta je trulo u srpskom IT-ju? - Učimo na greškama iz 2021, za bolju 2022.

Šta je trulo u srpskom IT-ju? - Učimo na greškama iz 2021, za bolju 2022.

Nalazimo se na izmaku 2021, pa je red da napravimo analizu protekle godine, da vidimo šta nam je ona donela u domaćoj IT industriji, naročito kada je u pitanju tržište zapošljavanja. Jeste da je Nova godina tradicionalno vreme toplih emocija i međusobnog čestitanja, ali ne očekujte to u ovom tekstu!

Ako želimo da uvek budemo bolja verzija sebe danas nego juče, mislim da je puno produktivnije da se fokusiramo na negativne strane i ono što ne valja. Trudim se da to primenjujem u svemu što radim, iako  takav pristup životu ima i svoje mane (ljudi znaju često da se uvrede, ali dobro tu smo uvek da se razjasnimo). Tek, mislim da fokus isključivo na pozitivne strane ne donosi ništa novo i korisno u budućnosti, a i brate, dosadno je. :)

Zato sam odlučio da u ovom tekstu pomenem sve što mi je ove godine bilo čudno i nelogično, a da onda tražim komentar sagovornika koji neće imati dlaku na jeziku. Da bi se to desilo bio mi je potreban dakle, neko ko je osvedočeni hejter, a da nema zlu nameru i da je sposoban da ponudi analizu zasnovanu na ozbiljnom profesionalnom iskustvu. Kada se sve to sabere, jasno je zašto mi je Ivan Minić bio na vrhu liste i zašto sam veoma srećan što je u svom vazda prezauzetom kalendaru izdvojio vreme za razgovor.

Ivan je jedan od utemeljitelja domaće internet zajednice. Osnivač je brendova koji su menjali njeno lice, kao što su legendarni Burek.com i MojaFirma.rs. U poslednje vreme pokrenuo je i nekoliko zanimljivih malih biznisa, kao što su MojaPijacaTurnKey, AlfaPrevod, Burgos. Danas se primarno bavi konsaltingom u oblasti razvoja poslovanja i marketinga, a predaje i na Fakultetu za medije i komunikacije. Često piše i priča o preduzetništvu, tehnologiji, marketingu i svemu što ih povezuje, a trenutno najviše putem jednog od najpopularnijih domaćih podcasta - Pojačalo.rs.

Pošto Ivana u IT zajednici znaju manje-više svi, da ne dužim više sa uvodom, nego da pređemo na stvar.

  •  Naši podaci na uzorku od oko 1.800 oglasa za posao koje trenutno imamo na sajtu kažu da se u 90% oglasa traže seniori i mediori, a tek 10% slučajeva je rezervisano za juniore i praktikante. Osnovna matematička logika kaže da je ovakav sistem vremenski neodrživ. Šta ne valja u sistemu zapošljavanja u domaćoj IT industriji i kako to da promenimo?

Mislim da pre svega ne valja sistem samoprocene po kome ljudi koji objektivno to nisu, u nedostatku zdrave konkurencije, postaju seniori ili mediori. Mnogi daju oglase za seniore svesni toga da su šanse da zapravo pronađu ono što im treba vrlo male, i prilično spremni da se prilagode i zaposle osobu koja je realno junior.

Problem je rast plata prethodnih godina, koji je posledica prevelike potražnje i nedovoljne ponude, pa realno ljudi veoma lako i brzo napreduju ka veoma visokim platama, a njihovo znanje ovaj napredak ne prati.

To sve funkcioniše dok je „bubble“ u fazi rasta, ali kao i svaki, u nekom trenutku će pući, i šta će onda biti verujem da niko ne zna. Siguran sam da će se oni koji zaista imaju relevantno znanje i iskustvo i dalje zapošljavati bez problema i uz mogućnost izbora. Problem je što, po mom skromnom mišljenju, ovakvih ljudi ima možda oko 20%.

  • Posao u IT-ju se u medijima predstavlja kao Eldorado, lova i sreća do kraja života. Evo, i naše nedavno veliko istraživanje IT scene je pokazalo da je prosečna plata u IT-ju 3 do 5 puta veća od opšteg proseka. Zbog toga se sve više mladih ljudi odlučuje za IT zanimanja. Programi prekvalifikacija, IT škole i školice niču na sve strane, često sa nedokazanim, pa i potpuno upitnim kvalitetom. Šta ne valja sa sistemom edukacije za IT zanimanja i kako to da popravimo?

Velika većina najkvalitetnijih ljudi iz struke koje znam decenijama unazad su samouki. I postali su to u vreme kada je znanje bilo daleko manje dostupno i mnogo teže za osvojiti. Danas je svuda i svakome dostupno, često i besplatno, ali nedovoljan broj ljudi to zapravo koristi.

Zaista smatram da je to najbolji način i da obrazovni sistem, ma koliko bio dobar, ne može da bude jedini kanal za sticanje znanja u ovoj oblasti. Svakako, bilo bi lepo da su programi savremeniji, da je znanje primenjivije, ali na kraju, ipak mislim da je glavna lična inicijativa.

Što se tiče formalnog obrazovanja, tu iskoraci postoje i smatram da je to dobro. Što se tiče neformalnog, ima pozitivnih i negativnih primera, ali svakako ko god vam daje obećanje da će vas od 0 do 1000 EUR plate naučiti na kursu koji košta isto toliko za nekoliko meseci, ne priča istinu.

Kao i u drugim situacijama u životu, ako zvuči previše dobro da bi bilo istinito, ili nije toliko dobro ili nije istinito.

  • Povezano sa ovim, vebinari koje organizujemo na teme kako početi sa IT-jem su nam najposećeniji tip događaja, a posle svakog događaja koliko god da smo ušli u detalje sa temom i dalje imamo dosta komentara u smislu da nije bilo dovoljno konkretno. Kao da postoji očekivanje početnika da počnu da zarađuju bogatstvo već samo od toga što su pogledali jedan vebinar. Šta ne valja sa juniorima i kako to da promenimo?

Verujem da je to problem mentaliteta i očekivanja i da nema baš previše toga što neko pojedinačno od nas može da promeni. Mi smo uvek skloni da ljudima kojima ide dobro govorimo kako je njima lako, da omalovažavamo njihov uspeh, bez ikakve želje da makar na bazičnom nivou razumemo otkud oni tu gde su, i zašto njih neko želi da plati toliko, a nas mnogo manje ili ništa.

Njima je lako, samo zato što se njihovi problemi nalaze u tzv. „polju tuđeg problema“, a svakom je lična muka najveća.

Zaboravite IT – uzmite bilo koju profesiju. Zašto je toliko teško svoj posao raditi dobro? Zašto je toliko teško biti dobar konobar? Kurir / dostavljač? Moler? Stolar? To što postoje incidenti, pa smo u nekim zanimanjima vanserijski uspešni, poput sporta, nekada je slučajnost, a nekada prosto incident koji je posledica nečije lične žrtve i truda. To nije rezultat podneblja, nego nečije misije i ljudi koji su u nju verovali.

Da li mi možemo da imamo takvu misiju za našu industriju? Možemo da probamo, ali teško je gurati zid neko duže vreme. Verujte mi.

Direktor Strip - HelloWorld.rs

  • Sa druge strane imamo seniore. Njihova hronična boljka je nedostatak resursa u kompanijama, loša organizacija, nedovoljno zanimljivi projekti, zastarele tehnologije i stalne potreba za uvođenjem novih kolega u posao koja im oduzima vreme za rad. Dosta njih je otvoreno nezadovoljno, pa rekao bih čak i frustrirano. To se lepo vidi i po komentarima na naše tekstove na društvenim mrežama, gde naročito na juniorske teme seniori sve manje imaju spremnost da pomognu i kažu nešto konstruktivno, nego prilično otvoreno sipaju mržnju tamo gde je ona suštinski najštetnija. Šta ne valja sa seniorima i kako njima da pomognemo?

Znam ih dosta i uglavnom ih dobro razumem. Prilično smo slični i bliski po mnogo čemu, pre svega iskustvu. Recimo to ovako – kada smo pre 10, 15 ili 20 godina krenuli u poduhvat zvani karijera bili smo spremni da radimo gluposti jer je neko to morao da radi. Ipak, svi smo nekako verovali da se nećemo 10 godina kasnije baviti bazičnom higijenom i peglanjem gluposti. Pa ipak, često se bavimo, svako u svom poslu, jer znanje i svest ne postoji.

To je možda i pitanje ličnog vaspitanja. Možda je u naše vreme to bilo drugačije, mada nisam baš toliko mator, ali nekako, meni je bilo prirodno da iza sebe očistim i ostavim stvari urednim. Kući, u kancelariji, na serveru, u kodu. Kao što ne volim da srećem tuđe čarape po kući, i foliju od bombona po policama u kancelariji, tako ne volim ni da se bavim poslom vaspitača i dadilje nekom ko ima platu koja je recimo 5x veća od moje početne pre 20 godina.

Takođe, i mi smo pitali i učili od starijih. I oni su bili nervozni, ali smo od njih naučili mnogo. Prvo što smo naučili je da učimo. Da kopamo i tražimo sami i da od njih tražimo samo stvari koje nikako ne možemo da nađemo. Da nam oni budu neko ko nam skrati put za nekoliko sati, dana, nedelja, a ne neko ko nas vodi za ručicu kao decu ili na uzici kao da smo kućni ljubimci. Često pitanja koja dobijamo su pitanja za koja je potrebno 30 sekundi vremena na Google. Senior nije tu da zameni Google, on je tu da odgovori na ono što ne može da se pronađe. On je tu da prepriča onih 200 knjiga koje niste pročitali. Da vam ulije destilovano znanje i iskustvo. Ali njegovo vreme i pažnja moraju da se zasluže.

  • Svim kompanijama su usta puna tzv. employer brandinga, a poslodavci se takmiče ko će IT-jevcima ponuditi više benefita. Teretana, wellness, hrana, piće, Sony i Netflix, raj na zemlji. Sa druge strane opet, po recenzijama koje nam ostavljaju zaposleni u kompanijama vidimo da to nije baš uvek tako i da u stvarnosti od svih stavki u oglasima za posao i dalje previše često pobedi ona „rad u dinamičnom radnom okruženju“ u kojoj se krije prava tamna strana Meseca. Šta ne valja sa domaćim poslodavcima i kako da oni postanu bolji?

Najviše ne valja biznis model, jer jednostavno outsourcing je sweatshop. Ok, bolje je plaćen, ali je princip isti, i to je upravo ono gde niko ne želi da radi „kada poraste“. Pored toga, takmičimo se cenom i dostigli smo neki nivo da nikako ne možemo da budemo smatrani jeftinom radnom snagom. Ok, ali šta smo onda? Višu cenu mora da opravda kvalitet, a cena rada je toliko porasla da je veoma teško postići nekakvo optimalno rešenje.

Zato se svi nadamo da će product kompanije biti sve zastupljenije, a moj utisak kao posmatrača sa strane je da je takvim kompanijama daleko lakše da pronađu zaposlene. Naročito što seniori često sebe vide kao deo nekih osnivačkih timova, što znači da ukoliko priča uspe, mogu da izađu iz „hrčak“ moda u kome su godinama unazad.

  • U komentarima kandidata vidimo da ni proces selekcije nije izuzet iz nekih ozbiljnih problema u dizajnu. Često pitamo kandidate šta im je najveći problem u vezi sa selekcijom. Pre konkurisanja se najviše žale na tekstove oglasa u kojima se u zaduženjima mešaju babe i žabe, u jednom radnom mestu poslodavac zapravo pokušava da se spoji nekoliko vrsta radnih pozicija. Posle konkurisanja na prvom mestu je uvek nedostatak povratne informacije tj. velika većina ne dobije nikakav odgovor. Posle intervjua zamerke uglavnom idu u pravcu HR-a, kako nije bio dovoljno kompetentan da učestvuje u procesu. Šta ne valja sa procesom selekcije i kako da ga popravimo?

Verujem da se u ovom domenu situacija značajno popravila u poslednjih nekoliko godina, ali i dalje je teško očekivati da standardne HR prakse i metrike funkcionišu u tržištu koje je potpuno drugačije od ostalih. Takođe, samo tehnički aspekt testiranja i znanja nije dovoljno dobar da napravi funkcionalan i kvalitetan tim. Trik je u sinergiji i ljudima koji razumeju obe strane dovoljno da mogu da iskoriste najbolje iz oba sveta. Takvih ljudi nema dovoljno i potrebno je vreme da se naprave.

Fotelja Strip - HelloWorld.rs

  • HR-ovi se sa druge strane najviše žale da im se kandidati ne pojavljuju na zakazanom intervjuu, sa jedne strane, te da nemaju razumevanje vlasnika kompanija kada žele nešto da menjaju, sa druge. Šta ne valja sa HR-ovima u IT industriji i šta tu može da se promeni?

Često me ljudi pitaju zašto ne dobijaju priliku da neke svoje ideje sprovedu u delo, a zaista veruju da su dobre. Ponekad i jesu, bar onoliko koliko ja mogu da ih razumem, ali poverenja nema. Zašto? Zato što onaj ko donosi odluke snosi i odgovornost za njih, i samim tim želi da bude kako je zamislio. Ipak, ukoliko pokažete inicijativu, energiju, posvećenost, i pokažete da ste spremni da snosite odgovornost za ideju u koju verujete, mnogo su veće šanse da ćete dobiti prostor da probate. Ako ne uspete, Bože moj, dešava se. Ali ako uspete, sledeći put će proces dolaska do poverenja u ovakvim situacijama biti ili mnogo kraći, ili ćete prosto imati carte blanche.

  • Ove godine smo bili svedoci vrlo zanimljivih stvari na domaćoj startap sceni. Na osnovu onoga što su uradili Nordeus, Totient, MVP Workshop, Tenderly, 3lateral, Anari AI i ostali, liči mi na to da ovde postoji izuzetan potencijal, a da su neke stvari koje su dobro rađene prethodnih godina sada došle i na lepu naplatu. Deluje da imamo zašto da budemo optimistični. A onda opet, prilikom svake nove akvizicije ili runde investiranja u zajednici se dosta glasno čuje i hejt u fazonu „nije izdržao“, „prodao se“, „popustio je“, „sad će sve da se promeni“, „propašće“. Šta ne valja sa srpskom stratap zajednicom, da li je to samo neka prolazna ljubomora ili stvarno postoji nešto što je strukturno pogrešno?

Većina priča koje su vanserijski uspešne zapravo nisu startapi. Nisu to ni po godinama postojanja, ni po načinu na koji funkcionišu u trenutku akvizicije. Jesu tehnološke kompanije, ali uglavnom već u zreloj fazi kada dolazi do tih velikih akvizicija.

Ono što najviše, po mom mišljenju, nedostaje startap zajednici je biznis znanje. Kod nas startape pokreću ljudi koji su iz tehnologije i to ima svoje očigledne prednosti, ali i dosta skrivenih mana. Za početak – biznis se vrlo retko krije u stvarima koje su tehnološki ispred svog vremena i nerazumljive najširim masama. Biznis se takođe retko krije u stvarima koje su, zbog toga što su veoma napredne, preskupe.

Biznis funkcioniše malo drugačije, a tehnologija je sredstvo koje služi da pomogne, ubrza, poveća, ojača, ali sama po sebi, nema dovoljnu vrednost.

Kao što ja nikad nisam imao problem što smo mi izvoznici malina, već što naše maline neko drugi prepakuje i preradi i zaradi na njima 10 puta više nego mi. Tako i ovde, hajde da dodamo vrednost tehnologiji, pa da prodajemo makar poluproizvod a ne samo kvalitetnu sirovinu :)

  • Uprkos ovome što sam gore pomenuo o idealizovanoj slici rada u IT-ju koja se forsira u medijima, sama činjenica da je na našem blogu, od mnogobrojnih tekstova koje smo objavili ove godine, ubedljivo najčitaniji onaj koji se bavi mentalni zdravljem IT-jevaca, jasno pokazuje da nije sve tako sjajno. Šta ne valja sa mentalnim zdravljem u IT svetu i da li misliš da je vreme da svako od nas dobije svog psihologa?

Svako od nas treba da se bavi svojim mentalnim zdravljem makar onoliko koliko se bavi redovnim održavanjem svog automobila. Postoji mnogo načina na koje se time možemo baviti, ali svakako je poželjno.

Ipak, najvažnije pitanje koje sebi treba da postavimo je – zašto radimo to što radimo, tako kako radimo? Ako je taj odgovor za nas dovoljno validan i važan, onda je ok da se možda trošimo i više nego što je idealno i da budemo pod stresom. Ako nije, ili ako više nije, nešto treba da promenimo.

Vrlo je prosto – stres je ogroman, jer cela industrija funkcioniše u sistemu gde je svaka greška jako skupa, a prostora da ih pravimo bez većih posledica nema mnogo. Visoke plate povlače i visoke zahteve odnosno potrebu za velikom količinom obavljenog rada. Neko to može da postigne u regularno radno vreme jer je organizovan i efikasan. Ko nije, često radi previše i predugo. Nekad je količina posla prosto tolika da nije realno da je jedna osoba u razumnom roku obavi. Kratkoročno i to može (ali i ne mora) biti prihvatljivo. Dugoročno, svakako je pogubno.

Ali imamo izbor. Pitanje je zašto biramo da radimo ono što za nas nije dobro? Zato što moramo ili zato što imamo kredite za stvari koje nam nisu neophodne? Zato što živimo iznad svojih realnih mogućnosti?

Novac je neophodan preduslov za dobar život, ali nije dovoljan, i nakon neke granice, koju većina nas pređe relativno rano, više ne doprinosi kvalitetu života. Ali potreba za više novca, obično doprinosi količini stresa, a stres je izvor svih problema ako se njime ne pozabavimo na vreme.

  • I za kraj, mislim da ne bih mogao da živim sa sobom ako ne bih postavio i ovo pitanje. :) HelloWorld je ove godine imao sjajne rezultate. Od sajta koji je na početku godine imao 150.000 poseta mesečno, došli smo do 650.000 na kraju godine. Oborili smo sve rekorde u broju objavljenih oglasa za posao, registrovanih kandidata, konkurisanja, objavljenih recenzija o poslodavcima, čitanosti tekstova na blogu, održanih događaja za IT kandidate itd. Međutim, svi u timu imamo osećaj da to jednostavno nije dovoljno i da moramo još bolje u narednoj godini. Dakle, šta ne valja sa HelloWorld-om i šta kod nas može bolje?

Uvek može bolje. Defintivno mislim da je redizajn bio preko potreban i da je korak u pravom smeru :) Osim toga, verujem da je vaša uloga da edukujete i upućujete kompanije i ljude jedne na druge. Da im pružate prostor i priliku da se upoznaju i uvide da mogu da sarađuju. Jer pojedinačno, možda ne mogu da stvore proizvod koji je fantastičan, ali ako se udruže, to je možda moguće.

Da bi tako nešto bilo moguće mora da postoji vezivno tkivo ili nekakav fasilitator. Iz mogu ugla, to je zadatak koji je za vas idealan i smer u kome treba da se razvijate u narednom periodu, pored težnje da osnovni proizvod svakako bude sve bolji i bolji iz iteracije u iteraciju.

Evolucija je divna stvar, ali ponekad je ono što je potrebno revolucija, a IT industrija deluje da je spremna za jednu. Kako kaže jedan od mojih omiljenih citata Henrija Forda – da sam pitao ljude šta žele, rekli bi mi brže konje.

Vi imate poziciju da vidite šta je problem, ali ne možete očekivati da vam tržište kaže rešenje. To je do vas :)

Oceni tekst

5
115 glasova
Bojan Stanković Bojan Stanković

Marketing strateg na sajtu HelloWorld.rs. Uvek u potrazi za rešenjima koja će olakšati život IT-jevcima u oblasti zapošljavanja. Politikolog na papiru, digitalac u duši. Voli da analizira, segmentira, meri i testira. Veruje u moć iskrenog razgovora, kao univerzalnog alata za sve probleme. Privatno sluša i gleda samo hitove, žanrovski neinhibiran.

22 komentara

Marko Markovic Marko Markovic 13.12.2021.
27
13

Ivan Minic, lik koji svake prestupne godine kaze nesto kvalitetno

Senior Programer Senior Programer 14.12.2021.
38
13

"Senior nije tu da zameni Google, on je tu da odgovori na ono što ne može da se pronađe."Ovo je egoističan stav, a pored toga i netačan - ono što ne može da se pronadje na Google-u, ne zna ni senior.Istina je da je senior tu da nauči mladje kako da postave bolje pitanje i kako da brže i bolje pronadju stvari koje ne znaju.

Ivan Minic Ivan Minic 17.12.2021.
16
2

Sposobnost da neko nešto pronađe zavisi i od količine znanja. Onaj ko zna više, zna i kako da traži i proba. Onaj ko zna manje, svakako će češće tražiti pomoć. I to nije sporno. Stvar je samo u tome da ta kultura učenja i snalaženja smatram da nije na zadovoljavajućem nivou. Pomoć se često traži za banalne stvari, urađeno se elementarno ne proveri i ne uradi uredno i pismeno, i to nije pitanje nedostatka vremena (ne kazem da nekada nije) nego pristupa radu.

Zivislav Radenkovic Zivislav Radenkovic 19.12.2021.
8
11

Pošto živim blizu manastira Tuman često se desi da me u prolazu ljudi koji su se uputili tamo pitaju za smer. Ako me pita "gde je manastir Tuman?" ja mu pokažem rukom preko brda i kažem "samo pravo". E, ako pita "kako da stignem do manastira Tuman?" izađem iz auta i objasnim mu, ili na navigaciji ili usmeno. Isto je i u ovakvim slučajevima.

andjela andjela 23.12.2021.
10
2

stvarno nas ima raznih, kakvo cepidlacenje za obican putokaz, neverovatno...

E moj ti E moj ti 14.12.2021.
44
6

Čitajući naslov očekivao sam mnogo više od teksta. Mnogo. Sve u svemu, Jedni te isti, te jedno te isto. 

Mladen Pauljev Mladen Pauljev 14.12.2021.
5
5

I like it. Dobar tekst pogotovu ono DOO Moja Fotelja i Svejedno mi je gde dok god sam direktor. Te sličice mlogo kazuju više od hiljadu reči.

Lucky Lucky 14.12.2021.
18
5

Sjajan i sveobuhvatan tekst.Najpre, ne mogu a da ne primetim da Ivan kao da ima nešto protiv visokih plata u sektoru :-) Šala mala, naravno, svi smo svesno da je pre 20 godina mnogo toga bilo drugačije, pa i količina novca u apsolutnim jedinicama (da li je pre 20 godina realna vrednost novca bila veća, ostaje da se diskutuje).U ovom sektoru sam 8 godina. Završio tehnički fakultet, ali nisam studirao razvoj softvera. Sa programiranjem sam krenuo pre 8 godina, kada sam dobio priliku da radim na neverovatno složenom softverskom proizvodu. Zbog toga smatram da sam "samouk", bar što se programiranja tiče. Nakon duže od 6 godina, postao sam senior.Iako nikad neću smatrati da je moje znanje na nivou "pravog seniora" (moja lična definicija osobe koja je visoko produktivna, prijatna za ljude s kojima sarađuje, utiče na to da ceo tim bude bolji i redovno mentoriše i coach-uje mlađe kolege), razumem zašto se firmama žuri da povećaju senioritet.Pored toga što satnica seniora košta više, po sredi je i određena vrsta samoobmane poslodavca. Kad dođu novi ljudi, lakše je imati tim pun seniora i mediora, zar ne? Lakše se ta priča prodaje svima - klijentu, novozaposlenima, partnerima.Biti dobar u ovom sektoru je multidisciplinarna veština - znati tehnički deo posla, razumeti domen, poznavati osnove funkcionisanja biznisa. Potom, obavezan engleski (na nekom višem nivou), komunikacione veštine moraju biti jako razvijene a za one koji žele da svoje znanje dele s drugima - pedagoški pristup, metodičnost u radu i tzv. coaching. E onaj/ona ko u sebi spoji sve te kvalitete i kontinuirano ih usavršava, samo takva osoba može biti senior (bilo čega). To zahteva jako puno truda, rada, fokusa. To je nešto u čemu je naš mentalitet, u proseku, inferioran (moj lični stav).Silne škole i kurseve programiranja smatram opasnim za domaću IT scenu. Ne nužno štetnim, ali potencijalno vrlo opasnim po imidž srpskog IT-a. Čak bih rekao da ljudi koji završavaju ove škole i posle stanu sa edukacijom su u mnogo većem riziku da ugroze svoje mentalno zdravlje od onih koji rade na sebi.Moje dosadašnje iskustvo me uči da je upravo rad na sebi nešto što većina ne radi. Kad i radi, to je vrlo skromno (u smislu vremena, energije, pa čak i novca). Neverovatno mi je da neko ima problem da kupi knjigu od 50e ili da svakog meseca daje 30e za Pluralsight pretplatu. Nažalost, to je jako česta pojava.Same kompanije bih mogle da itekako rade na transparentosti svog poslovanja, bar interno. Neistina koja se plasira zaposlenima, loša komunikacija i rad po modelu "Google za siromašne" je nešto od čega pati veliki broj kompanija ovde.I za kraj, nepoznavanje MODERNOG biznisa je nešto od čega pati cela država, pa samim tim i IT sektor. Čast izuzecima, ali prosečno poznavanje osnove biznisa je očajno. Takođe, finansijska pismenost je zabrinjavajuće loša. Ovo bi se moglo adresirati i kroz formalno obrazovanje, mada se na to ne bih puno oslanjao :-) 

Nikola Stojiljkovic Nikola Stojiljkovic 16.12.2021.
20
5

Tekst je, za razliku od par skorašnjih na HelloWorld, zapravo uglavnom dobar i tačan. Ali se ne slažem sa ocenom situacije sa seniorima i platama.Da bi se razumelo šta je još jako trulo u srpskom IT-u, treba da se razume istorijat razvoja kao i događaji koji su se desili pre oko dve godine. Sećate se... "test samostalnosti"? Ako se ne sećate ili hoćete da znate više, napisao sam tada članak koji je prilično odjeknuo u zajednici i naišao na podršku: https://www.linkedin.com/pulse/hladne-glave-istorijat-pau%C5%A1alnih-agencija-i-sektora-stojiljkovic/ Dve godine kasnije imamo sledeću situaciju. Svet je ušao u globalnu pandemiju i pokazalo se da je rad od kuće, pre svega u IT-u i te kako moguć. Ne samo da je moguć, nego su menadžeri, pre svega iz američke start-up scene, videli da je jako profitabilno a da je kvalitet i kvantitet rada od kuće osetno veći (u odnosu na rad iz kancelarije).Tada, pre dve godine, kada se aktivno pričalo o testu samostalnosti i sečenju grane koja je na sebi držala razvoj IT-a, pre svega startup scene u Srbiji, jedan od mojih zaključaka je bio i taj da je možda IT industrija u Srbiji konačno sazrela i spremna da bude konkurentna na svetskom tržištu rada.Ispostavilo se da nije baš tako za većinu firmi u Srbiji. Kao što sam naveo u linkovanom tekstu, plate u IT-u u Srbiji nisu srazmerno pratile plate na globalnom tržištu rada. Jedan od načina da se to kompenzuje bio je paušal - koji sa druge strane ima dosta jako loših stvari i odricanja od prava radnika, na šta su radnici u IT-u bili spremni da bi nešto izgradili i podigli industriju... i što je najbitnije ostali ovde. Eliminacijom takvog načina poslovanja, industrija je poslala jasnu poruku da je spremna da rad plati onoliko koliko vredi na globalnom tržištu, posebno kada se radi o seniorima koji su i u svetu traženi a koji ne retko na svojim leđima drže timove juniora u srpskim IT firmama.Dosta firmi u Srbiji nije shvatilo ozbiljno dešavanja oko testa samostalnosti, niti su shvatili posledice koje taj potez ima. Onima kojima i dalje nije jasno, desilo se upravo ono o čemu sam pisao pre dve godine: seniori su izgubili strpljenje i poverenje u industriju i Vladu koja njih ni njihov rad apsolutno ne poštuje. Posledice su još dodatno ubrzane pandemijom i drastičnim otvaranjem globalne industrije prema radu od kuće. To otvaranje radu od kuće otvorilo je još jednu jako bitnu informaciju - koliko su firme iz Amerike, Švajcarske, Nemačke, Malte... spremne da plate kvalitetne i iskusne radnike.U takvoj situaciji, i dalje imam ponude od firmi iz Srbije koje za senirosku poziciju danas nude 2000 evra neto. Poređenja radi, ponude za remote pozicije od Berlina do San Franciska idu do 80.000 do 120.000 dolara/evra bruto godišnje. U takvom okruženju većina mojih kolega sa dugogodišnjim iskustvom ili rade za firme koje su promenu u načinu poslovanja shvatile ozbiljno ili su prešli da rade na daljinu direktno za klijente za drastično više novca u odnosu na ono što domaće IT firme nude. Naravno da je posledica svega toga - nedostatak seniora na tržištu rada.U bliskoj budućnosti, za samo godinu dana od sada, čeka nas još jedna drastična promena - potpuno ukidanje povlastica za bivše paušalce. I dok Ukrajina, na primer, ukida ili drastično smanjuje poreze i opterećenje na plate u IT-u, dok Malta usvaja strategiju oporavka od epidemije i dalji razvoj njihovog IT sektora, dok Ujedinjeni Arapski Emirati najavljuju 100.000 "zlatnih viza" za radnike u IT-u, politika Srbije je da se cena radnika 1. januara 2023. drastično poveća.U takvom oruženju možemo da očekujemo samo jedno - cena radnika, posebno kvalitetnih radnika sa dosta iskustva, će i dalje da raste. I to ne polako i postepeno. IT firme koje to ne budu mogle da isprate neće moći da zaposle kvalitetne ljude ako nisu spremne da plate onoliko koliko taj rad vredi na globalnom tržištu. Da nije reč o "pumpanju balona" prilično jasno pokazuju razlike u platama između većine srpskih IT firmi i onoga što se nudi u inostranstvu, što na daljinu, što sa preseljenjem.Zaključak je: sviđalo se to nekom ili ne, uvođenjem testa samostalnosti industrija je gurnuta (ili slikovitije rečeno, šutnuta u leđa) na globalno tržište rada, a proces adaptacije na nove uslove poslovanja drastično ubrzan epidemijom, otvaranjem rada od kuće kao validnim i polako dominantnim modelom rada, kao i povećanom transparentnošću cene rada koju je model rada od kuće omogućio. Sada firmama ostaje ili da se žale (u prazno) ili da se prilagode situaciji i plate rad onoliko koliko vredi. Plaćanje radnika šakom kikirikija više nije opcija - posebno jer plate nisu 3 do 5 puta veće od proseka u Srbiji, nego 2-3 puta manje od cene na globalnom tržištu rada (lično mišljenje: nabijanje nekog osećaja krivice radnicima zbog razlike u odnosu na prosek u Srbiji je krajnje neumesno).

Ivan Minic Ivan Minic 17.12.2021.
4
9

U sustini, moj komentar o platama se ne odnosi na seniore. Odnosi se na ljude koji dobijaju tu titulu iako nemaju adekvatno znanje i iskustvo, i generalno ima tu mnogo stvari koje, iz mog ugla, i iskustva, ne odgovaraju realnosti.Što se tiče paušala, prilično sam siguran da će rok za istek mera biti pomeren za nekoliko godina, posebno uzevši u obzir ove okolnosti koje se tiču korone. Postoje stvari koje govore u prilog tvom mišljenju, poštujem, ali postoje i stvari koje govore u prilog mom. Nije to neka paušalna ocena tek tako, to je 20+ godina prisustva na tržištu i saradnja i poznanstva sa velikim brojem pokretača lokalnih tehnoloških kompanija. Znam barem 10ak evropskih firmi (uglavnom .de, .ch, .nl) lično, a koje su ponudili svojim zaposlenima relokacijski paket kada su shvatili da sve ide ka tome da ih zaposleni ovde košta slično kao u njihovom matičnom ekosistemu. Neki su prestali da zapošljavaju pre kovida, neki su reaktivirali tokom jer su svakako remote pozicije postale realnost, ali trend iz mog ugla, ne obećava. Generalno, zaista verujem da ljudi od znanja, veštine i iskustva neće imati problema nikad i kada je zapošljavanje i kada je životni standard u pitanju.Nije sporno da ljudi imaju dobre plate, nije sporno ni da one rastu, ali ja smatram da ne rastu na zdravim osnovama, i da novog talenta i znanja nema ni izbliza koliko bi trebalo, uprkos tome što je znanje dostupnije nego ikad.

slobanslobein slobanslobein 17.12.2021.
1
6

Iako nisam  ni izbliza iz ITa  (ako se tu smatra  kodiranje androida    i web design  a čini mise daje to primat  )  slažem se 100% sa poslednjom rečenicom  . Kao neko iz tehničke struke  davno prošlih vremena  nisam uspeo da se prilagodim  IT  boom-u pa me vreme pregazilo.no  lamentiranej je donelo  zaključak da nove genracije imaju sve dostupno al ih je briga samo za platu i brz uspeh . Kao što jenekad svakid rugi deček hteod a bude astronaut sada želi da bude youtuber

Marko Mazibrada Marko Mazibrada 21.12.2021.
1
1

Komentar je pogodak u centar.Pored toga samo treba dodati da je inflacija pojela povisice i da ce i to uticati sledece godine kad pausalcima prestanu benefiti na cenu rada.Moje predvidjanje je da ce uskoro i domace firme poceti da angazuju part-time radnike jer ne mogu doci do full time zaposlenog seniora

Nebojša Sokolić Nebojša Sokolić 17.12.2021.
35
3

Mogu da mi daju i 70 projekata koje treba da smestim u 8h radnog vremena. U 17h zatvaram laptop, ako im se ne sviđa neka mi daju otkaz pa ću naći drugi posao. :) Prestao sam da se stresiram oko toga.

Hecer Hecer 17.12.2021.
14
2

Ako sam nešto već odavno shvatio o svakoj sferi života u Srbiji to je da ovde nikada neće biti bolje na nekom širem planu već čovek mora da se bori da bude bolje njemu i njegovoj porodici. To je slučaj i sa IT-jem. Cela ova priča šta valja i šta ne valja, kako je bilo u moje vreme, kakvi su ovi mladi, kako sam ja radio u tvojim godinama za 200e itd (moja prva plata pre 8 god je bila 400e, rekoše mi bivše kolege da su pre par meseci primili početnika na takvu poziciju za 800e) je po meni manje-više mlaćenje prazne slame. Svako mora da radi na sebi i da se bori za sebe a kako će sebe naplatiti, to je već druga priča, ali da naročito u IT ima ljudi koji pate od kompleksa više vrednosti koji sebe i svoje plate precenjuju i da očekuju samo na osnovu godina neke hiljade - itekako ima... 

Aleksandar Aleksandar 20.12.2021.
11
2

Slažem se sa određenim delovima teksta, kao na primer to da ima dosta takozvanih seniora koji realno to nisi ni blizu tome, kako je product kompanijama lakše da zaposle itd. Generalno tekst po sentimentu podseća na skorašnji tekst sa netokracije koji indireknto pljuje po outsorucing modelu rada, koji sam po sebi jeste na neki način primitivan u poređenju sa product based modelu, ali je upitan kredibiletet osoba koji su autori teksta da pišu o tome. Gospodin Ivan je osnivač podkasta, foruma ili šta već i zna da koristi računar i internet, i to ga po vama čini kvalifikovanim da priča o tome ko je senior a ko nije? Ja se izvinjavan ako sam pogrešio, ali osoba koja bi mogla da piše ovakve stvari je programer sa dugogodišnjim iskustvom, CTO, ili direktor neke IT kompanije, znači osoba koja se stvarno bavi ovime i ima dokazanu istorju rada u oblasti o kojoj piše.

Ivan Minic Ivan Minic 23.12.2021.
3
11

Radio sam u ovih 20 godina i kao dev, i kao dizajner, i kao project manager i kao product manager na vise od 450 projekata u 30 i kusur zemalja ;) nisu svi bili tehnoloski state of the art, ali bilo ih je sasvim dovoljno, veruj mi.

Aleksandar Aleksandar 24.12.2021.
10
0

Verujem vam,  mada kad kazete 450 projekata u 20 godina, to ispada 20-ak projekata godisnje, sto je skoro 2 projekta mesecno. Iskreno ne znam ni jedan iole ozbiljan projekat koji se zavrsava za mesec dana i manje :) Mozda vi izradu web stranice u Wordpressu smatrate relevantnim projektom onda ok. Ne potcenjujem nijedan posao, nego samo moramo biti realni.

Ivan Minic Ivan Minic 25.12.2021.
1
9

Ja sam vrlo realan, i to su vrlo realne brojke. Svakako ima i projekata koji su jednostavni i koji su trajali nekoliko dana ili nedelja, ali ima i daleko kompleksnijih na kojima se u kontinuitetu radilo godinama, pa i vise od decenije.

Aleksandar Aleksandar 25.12.2021.
13
1

Apsolutno se ne razumemo i zivimo u razlicitim svetovima. Tesko da ova diskusija vodi bilo cemu, i svrha mog kometara je bila ta da neko ko moze ovo da komentarise je programer sa dugogodisnjim iskusutvom rada u ovoj industriji, ili stvarno direktor/osnivac neke domace IT firme koja ima neki veci broj zaposlenih (vi niste ni jedno ni drugo koliko sam zakljucio, jer da jeste ne biste pored toga mogli da se bavite sa jos 5-10 stvari paralelno). Nije mi cilj da vredjam ili omalovazavam, ali kao nekom ko dolazi iz softverske industrije, uvek me revoltira to sto ljudi koji nisu iz te sfere imaju potrebu da komentarisu, a ljudi koji stvrano rade taj posao i uspesni su u njemu cute i rade. Sto se tice komentara vezanog za projekte, ja sam mislio na ozbiljne softverske prozivode i iz mog iskustva i iskustva bivsih i sadasnjih kolega, takvi projekti traju mesecima, mada u dosta slucajeva i godinama. Takvi projekti po svom obimu ne dozvoljavaju paralelan rad na jos 10 razlicitih stvari. Tako da je glupo porediti izradu veb stranice (koja traje nekoliko dana) i projektovanje i implementaciju kompletnih platformi odgovornih za kompleksne sisteme (banking, online gaming, big data patforme). Pretpostavljam da je moguce odraditi 450 marketing projekata u 20 godina, ali 450 projekata obima koji sam ja opisao ne bi mogle da postignu ni nase najvece outsorucing kompanije, jer kao sto rekoh zahtevaju dosta resursa. Znaci 20, 30, 40+ ljudi radi na jednom projektu par godina i znam dosta takvih slucajeva, i onda vi pricate kako iza sebe imate 450 IT projekata, ali to verovatno potice od toga sto se kod nas smatra da ste iz IT sfere ako se bavite i marketingom ili vodite podcast, ili ste youtuber, a i opet to zavisi od licne interpretacije reci projekat.

Dejan dejanovic Dejan dejanovic 29.12.2021.
9
0

Njegov najpoznatiji projekat je Burek forum gde se  kace slike golih zena.

Бојан Бојан 21.12.2021.
5
2

Ово што је Иван написао везано за структуру компанија у нашој ИТ индустрији је потпуно тачно и то је суштина свих проблема. Ми смо достигли врхунац или смо близу истог са изнајмљивањем радне снаге странцима. Када дођеш до врха, можеш само доле. Што је Иван написао, продајемо малине, а не производ од истих. Нисам сигуран да ће држава успети да подигне индустрију на виши ниво и на тај начин генерише неупоредиво већи новац. Ми ипак само узимамо мрвице на глобалном нивоу, а без дилеме можемо много више. Чак шта више, мораћемо да пронађемо начин да креирамо нову вредност, ако желимо да опстанемо. Компаративне предности имамо. Само их треба преточити у конкретне производе.

Dutch Schultz Dutch Schultz 23.12.2021.
5
5

Koliko sujete, gordosti i kompleksa u komentarima. Neverovatno! Nisam iz IT industrije, ali obavljam posao koji se kadrira sa "junior/medior/senior" i potpuno se slazem da je validiranje pozicije/zvanja precenjeno! Koga to vredja - ne gleda siru sliku.Stava sam da je nemoguce da klinac koji zavrsi fakultet, ima jedva godinu i po "iskustva" - skace sa juniora na nekakvog fiktivnog mediora (koliki god vunderkind da je). U jednoj Nemackoj ili Holandiji (radio za njih, radim za niih), za isti posao koji obavljam (razvoj HW) potrebno je oko 5-6 godina iskustva na odredjenoj vrsti posla da bi se steklo "zvanje". Samo u Srbiji postoji hiperprodukcija "kadra" za godinu, najvise dve. Kao sto u HW nije dovoljno sa pogledas 100 sema i/ili slicnih proizvoda, verujem da ni 100.000 ili 1.000.000 linija koda ne moze da te proizvede u mediora/seniora. Razumem da jurite plate, razumem da zivite po modelu "kad ako ne sad?" ali ta prica na duge staze nije dobra, nije zdrava.

Iz ove kategorije

Svi članci sa Bloga